Čerkezi nastupaju prema mostu

Stevi Labantu priđe jedan od ona dva druga i nešto pričaju. „Krećite odmah. I to – što brže“, čujem iz toga razgovora. „Uzimajte stvari i odmah u redu za mnom“, reče Stevo. I mi krenusmo putem nekuda u Mađarsku. Žurimo, potrčavamo da pratimo čelo kolone. Poslije nekog vremena, Stevo se vraća i kaže da idemo za ostalima do sela koje nije daleko. Za nama u rastegnutoj koloni idu oni koji silaze sa mosta. Kad smo stigli do sela, stojimo na putu, tancamo da nas noge ne zebu. Odjednom, negdje niz Dravu poče pucnjava. Čuju se puške, ali rafali vezu bez prestanka. Oštra pucnjava. Živko veli da mu je Stevo rekao da smo se morali odmaknuti od Drave jer odozdo idu Čerkezi i ostala banda. Sigurno će doći do borbe. Ovi vojnici u nama nepoznatim uniformama su sve Bugari. Njih su tu postavili Rusi u rovove da ne dozvole svoj toj bandi prelazak preko Drave. To su se oni sukobili. A možda i naši sa one strane ne daju da se približe mostu? Počeše padati mine i sa ove strane Drave. Lijepo se vidi kako se zacrni mjesto u snijegu gdje padne. Nije nam pravo što nas čuvaju Bugari, a još je gore što Rusa nismo ni vidjeli. O Mađarima znamo sve najgore. Pa dokle ćemo tako? Ispade da taj vrag, koji nas cijelog rata prati, ni ovdje ne spava. Opet tresnu neka mina, sad nešto bliže, a oni naši što pristižu u koloni zastadoše, a neki i polijegaše. I mi smo se uznemirili, uzvrtili. Pitamo se šta da radimo. Uskoro prođe Stevo u nekom autu sa Bugarima. Odvezoše se nekuda lijevo putem niz selo. Na povratku auto je stao i Stevo izađe van. Bugari odoše. Svi smo se okupili oko njega i on nam saopći da idemo dalje odavdje. Kaže da ćemo se voziti saonicama koje vuku volovi. Saonica nije došlo puno tako da nas je u svakima bilo dosta. Vožnja je potrajala do pred noć. Gurali smo se u saonicama, uz velike napore izravnavali noge, mijenjali stranu na kojoj smo ležali... Kad noge ozebu, išli smo i pješice uz saonice. Konačno vidimo neke velike zgrade. Izgledaju kao velike štale. Netko reče da je to neka pustara, da Mađari tako zovu salaše. Još se nismo do kraja ni objasnili, a stigosmo do tih zgrada. Vidimo da nam tu ništa nije po volji, ali, tamo negdje dalje, iz dva dimnjaka izlazi dim i to svi opazismo i uzesmo nekako pod svoje – to u ovoj situaciji ne može biti ničije nego naše! Ništa nas drugo ne zanima, nego samo ta prostorija iz koje ide dim. Tim prije što snijeg škripi i vedrina nagovještava hladnu noć.

Nadamo se i nekakvoj večeri. Nismo ništa jeli od jutros rano.