„Ključ“ i krmačenje

Livade su pokošene pa na njima čuvamo krave. To su veliki prostori. Samo povremeno vraćamo krave – onda kad dođu do nekih kukuruza koji su posađeni tu pored livada. Napravili smo “ključ” za ljuljanje. Netko je srušio hrast pa smo mi donijeli “nadžake”, okresali jednu jaku i podugačku granu hrasta tako da je imala jedan kraći i jedan duži krak. Pošto smo se popeli na jedan drugi hrast, onaj kraći smo, što gurajući, što vukući, zakvačili za jak ogranak, a onaj duži krak je gotovo doticao zemlju. Njega smo prikratili, te poprijeko čavlom pribili komad drveta, dug nekih pola metra do metar. Sad okoračimo nogama duži krak “ključa”, sjednemo na to poprijeko pribijeno drvo i – ljuljačka je u funkciji. Samo treba podići noge od zemlje, a jedan ili dvojica dječaka to zaljuljaju i stalno ponavljaju guranja. I onaj koji se ljulja ubrzava i osnažuje pokrete ključa, tako što ritmički pruža i savija noge u koljenima. Ljuljanje je besplatno, ali postoji red. Nema privilegija – ture su za svakoga jednake. Druga, vrlo česta igra i zabava bilo je krmačenje. Za igru je potrebno pet učesnika, a može se igrati i sa tri igrača. U zemlji se iskopa rupa sa četiri jednake strane, dužine tridesetak centimetara. U pravcu njezinih uglova, na udaljenosti dva-tri koraka, iskopaju se rupe veličine deset puta deset centimetara. Svi igrači imaju štapove jednake dužine – otprilike metar. Igra počinje kad se odredi koji od pet igrača nema rupe u koju igrač stavlja svoj štap držeći ga za drugi kraj. Posjednike rupe određuje se na sljedeći način: jedan od igrača obuhvati šakom svoj štap na donjem kraju i podigne ga u visinu grudi. Sad sljedeća četiri igrača to čine po redu hvatajući taj štap iznad šake prvog. Kad su svi uhvatili štap, onaj prvi, najdonji, ponovo hvata štap, a ostali istim redom to čine prema vrhu štapa. To se ponavlja dok se ne dođe do vrha, odnosno kada više nema mjesta da se štap obuhvati šakom. Taj igrač, koji nije više mogao da obuhvati štap, nema pravo na jednu od one četiri rupe. Za njega se kaže da “šudli”. Igra počinje kada svaki zauzme svoju rupu, a onaj što “šudli” stane na udaljenost od glavne rupe kao i svi ostali. On treba u nju da ubaci komad kvrgavog drveta, veličine do deset centimetara. To kvrgavo drvo zove se “krmača”, pa po njoj i cijela igra. To ubacivanje sprečavaju ostali igrači udarajući taj komad drveta već u zraku – na putu za glavnu rupu. Ako ga nitko ne pogodi, oni ga štapovima udaraju i udaljuju od rupe, a onaj peti ga svojim štapom utjeruje u rupu. Ako je onaj što “šudli” uspio da ubaci drvce u glavnu rupu (ili ako ga svojim štapom uspije ugurati u glavnu rupu), tada ona četvorica moraju međusobno da izmijenjaju rupe. Ako u toj izmjeni u jednu od četiri rupe stavi svoj štap “šudler”, sad dalje “šudli” onaj koji nije posjednik rupe. Igra može trajati beskonačno, nema mnogo pravila i nije dosadna. Jedina smetnja toj igri je livada natopljena sa dosta kiše. Tad se na tom malom prostoru vrlo brzo napravi blato, a tada i vlasnici livade prigovaraju.

Otave su odavno pokošene, žito pokošeno, šljive su poodavno pokupljene. Počinje pečenje rakije, a u kukuruzima već ima “pečenjaka”. Svi mi, koji čuvamo stoku, imamo u evidenciji gdje su najbolji prvi pečenjaci. Obično po dvojica odlaze da donesu naramke mladih kukuruza – pečenjaka. Loži se vatra oblika pravougaonika (ne okrugla, kao što je obično ložimo kad želimo da se ogrijemo). Vatra se dodavanjem drva izdužuje, a kad se izduži onoliko da može svima služiti da peku svoj kukuruz, tada se u nju stavljaju duži komadi, obično hrastovih, suhih, debljih grana. One daju dobar, krupan žar. Drva se stalno primeću na vatru, a pečenje se obavlja na žaru sa strane, koju ne pokrivaju dodata drva. Netko peče duže, a netko sporije – da kukuruz najprije požuti, a onda se primiče žaru.

Kad se većina zrna na kukuruzu malo oprži, zacrni od žara, on je pečen. Sad ga otresemo od pepela prebacujući ga onako vrućeg iz jednog u drugi dlan ili to činimo pošto ga umotamo u njegovu zelenu komušinu. Za kukuruze koji se brzo peku kažemo da su pečeni “nadrisak” – nisu isušeni, vodenkasti su i osjeća se okus kukuruznog mlijeka. Kad su pečenjaci nekako slatki, kada ih ima dosta ili je raspoloženje posebno, takmičimo se tko će više komada pojesti. Na kraju, oglodane šiške pečenjaka se spale, a zelene komušine dadu kravama. Dakle, ekološki postupak! I da gazda ubranih kukuruza ne bi mogao reći da smo ih sve baš mi potrgali. Postojalo je nepisano pravilo da se bere svagdje, ali ne više puta u istim kukuruzima, tako da je to bilo i za gazde prihvatljivo (redovni sezonski danak). Najčešće su nam prigovarali Mađar Milković i baba Soka Vranješ.

Kad je bilo potrebno odnijeti kakvu obavijest u Barnu za partizane, Živko Popović i ja smo tjerali krave na pašu u šumu. Kolegama smo se izgovarali ili time da je u livadi blato, ili da je trava slaba radi suše. Mi bismo krenuli ili ujutro ranije od ostalih ili kasnije, kad su oni sa svojim kravama već odmakli od puta kojim prolazimo. Izgovori su uvijek bili po završenom činu.