Miloš Ćirić

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška

Piše:

Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu ka­da su Nijemci bombardovali Kozaru i pot­kozarska sela, kada su moje selo nadlijetale "štuke" - avioni koji su nisko letjeli i bombardo­vali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele za­stave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas pre­uzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili, a nas otjerali u Jablanac.

Tu smo bili nekoliko dana, ne sjećam se koliko, i jeli smo ono što smo donijeli. Jeli smo tucane kukuruze. Kako je sa nama bio i stariji stric Boro, kad god su kupili mušku djecu mi smo se krili u potkrovlju svinjca tako da smo ostali i nismo otišli ni u Jastrebarsko ni u Sisak.

Napokon su nas otkrili i potjerali. Bilo nas je (koliko sam ja pročitao, oko 4000) i tad smo oterani za Jasenovac. Cijelim putem su nas tukli i ubijali, a mi smo onako gladni i žedni, kad god bi ugrabili da nas ustaše ne vide, uzimali onu travu i blato sa žabokrečinom i stavljali u usta. Cijeli dan smo pješačili i predveče stigli pred žicu (logora). Tu smo zanoćili, jer nismo mogli ući unutra, navodno da je bio popunjen.

Pred zoru su nas krenuli dalje, dotjerali pred željezničku stanicu i potrpali u stočne va­go­ne. Putovali smo dugo, ne znam koliko, tako da su mnogi pomrli u vagonima. U suton smo stigli u Pleternicu gdje su nas dočekali vojnici i ljudi u civilu. Ti civili su bili knezovi i oni su nas raspoređivali po selima prema Krndiji. Ja sam se tako obreo u selu Požeške Sesvete sa mojom porodicom, majkom i sestrom. Majku i sestru su smjestili u jednu kuću, a mene u dru­gu kod Maceček Veronike. Ona je imala ćerku Emicu i unuku Maricu i zeta Rek Ferdu koji je bio esesovac. Za vrijeme mog boravka, došao je Ferdo sa fronta, jer je bio ranjen. Za vrijeme našeg boravka u Sesvetima bio je uveden poli­cijski čas za nas, tako da se mi nismo smjeli kre­tati noću.

Kada je sagrađen logor u selu Bektežu, na­kon osam dana krenuli su nas u logor gdje su nas mučili glađu i žeđu. Nisu nam dali da pijemo vodu iz bunara, ubijali nas zbog repe i krompira.

Nakon 20 dana u logoru se pojavio zet Fe­rdo Rek u uniformi esesovca. I danas vidim taj prizor, kako su se ustaše rastrčale po logoru da me traže. Donio je sa sobom jedan paketić hrane za moju porodicu, a ja sam mu potrčao u zagrljaj na zaprepaštenje i ustaša i drugih logo­ra­ša. Tada me je pitao: "Mile, hoćeš ići sa mnom?" Ja sam zaplakao i rekao da hoću, jer kod čike ima hrane. Mada se moja majka usprotivila, moja želja za životom bila je jača od ljubavi prema majci. Moja baka je dala pri­stanak da ja idem, a čika Ferdo je ostavio svoju adresu - ako neko preživi da dođe po mene. On je poginuo u Poljskoj 1944. godine, a nje­gova supruga sada prima penziju od Njemačke.

Moja baka je preživjela i sačuvala adresu. Kada je moj otac došao iz Aušvica 1945. go­dine, došao je po mene. Ja sam se vratio kući u jesen 1945. godine.

Ja mislim da je jedinstven slučaj da jedan njemački vojnik - esesovac uzme srpsko dijete iz logora.

Još i danas ja i moja porodica obilazimo tu dobru ženu i ničim joj neću moći zahvaliti za neizmjernu dobrotu i majčinsku ljubav koju mi je pružila.

Nakon svega, logor Bektež ničim nije obi­lježen, ni jednim kamenom, a tolike su žrtve osta­le u njemu.