Pucanj iza đedovog bunara

Noćna puškaranja oko Grubišnog, Zdenaca i V. Grđevca su sve češća. Nekad se dade jasno razlučiti da se puca u sva tri mjesta. Poslije takve jedne noći, već je dobro svanulo, u trenutku kad je čelo kolone spavalaca u „žici“ prošlo mimo naše kuće, zapucaše puške. Nasta trka, vraća se kolona nazad, ima i nekakve vike u toj gužvi, u nekakvom polutrku odoše svi nazad. Tek što smo sredili dojmove, kad opali puška, tu negdje iz djedovog dvorišta, a poslije toga prosu se rafal tu ispred naših prozora. Pogledasmo oprezno kroz prozor i vidimo ustašu u grabi ispred Tregnerove kuće, a niže njega još dvojicu. Više se ne puca. Tregnerovi izađoše do plota i razgovaraju sa onim ustašom. On im ispriča kako je partizan opalio na njega, a metak je udario u kamen na rubu grabe, promjenio je smjer i udario u Tregnerovu kuću, poviše prozora odakle je otpala fasada.

Partizan je pucao skriven iza bunara u dvorištu moga djeda, a kad je opalio, uzeo je nekakvu svoju torbu i pobjegao. Sad iz pansiona u „žici“ pristiže i Stevo Magat, gestapovac na odsustvu. Ode on u djedovo dvorište noseći kratku talijansku pušku u ruci. Ustaše nastaviše put grabama prema gornjem kraju, a Stevo stoji u dvorištu sa svojom puškom na gotovs. Više nije bilo pucanja pa se uskoro pojavi i kolona spavalaca, odoše za ustašama.

Dosta ustaških familija, osobito one iz Zagorja, napustilo je srpske kuće i otišlo tamo odakle su došli. Tihi komentari, koji se vode uglavnom među ostacima Srba i Slovenaca, svode se na dva zaključka. Prvo, Zagorci se boje partizana jer ih je doselio Pavelić pa odlaze kući, a kod njih nije bilo Srba i oni nisu klali Srbe pa se ne boje vratiti u svoj kraj. Drugo i drugačije je sa Hercegovcima. To su uglavnom koljači Srba u svome kraju pa i ovdje. Oni se više boje partizana nego Zagorci, ali ne smiju natrag u Hercegovinu odakle su došli nagrađeni za koljačka nedjela nad tamošnjim Srbima. Nije im dobro ovdje ostati, a pogotovo im se loše piše ako se vrate kući. Atmosfera i psihoza straha raste i podgrijava se sve češćim upadom partizana i u samo Grubišno Polje, a kruže i priče iz dnevnih novina, štampe, kao i od domobrana koji dolaze na odsustvo, da partizana, Srbokomunista i Srbočetnika ima najviše u Bosni i Hercegovini. Sve to nas nedoklane Srbe – žene i djecu – tiho veseli i ohrabruje, ali... ni mi nemamo kamo. Bojimo se da će nas, tako uplašeni i razjareni, koljači poklati, a partizanima ne trebamo. Dok smo ovdje, partizani preko nas ipak dobijaju neke informacije, a da odemo njima, samo bi im bili na teretu, a bili bismo i u stalnom strahu od upada ustaša kao što su ustaški doseljenici u stalnom strahu od partizana. Strah za goli život je svakodnevan. Ono par srpskih domaćinstava u “žici” i bliže njoj u strahu su da će ih Hercegovci poklati kako bi smjestili u njihove kuće svoje porodice, odnosno da bi imali gdje spavati. Ima sve više negodovanja među Hercegovcima i njihovim dojučerašnjim istomišljenicima – Hrvatima, Česima, Mađarima i Folksdojčerima, kod kojih dolaze na spavanje. Već su im dosadili svojim prisustvom, ali sve se učestalije čuje i to kako ti domaćini ne žele da stradaju skupa sa njima ako dođu partizani! Čuju se i razmišljanja kako su ti njihovi nezvani, svakodnevni gosti ipak gori nego oni! Jer, iako su odobravali nedjela koja su Hercegovci počinili u svom rodnom kraju (sa kojima su se hvalili) i ista djela odobravali nad ovdašnjim Srbima – nedjela nisu činili oni! Splasnuli su i komšije Folksdojčeri. Ranije se većina Čeha izjašnjavala da su Nijemci: „Mi smo Nijemci“. Toga više nema. Ranije su marširali u stroju cestom i pjevali uvijek istu, nekakvu njemačku pjesmu. Nema već dugo ni toga. Komšije ne kriju zadovoljstvo što partizani ne diraju domaće stanovništvo. Jedne noći su partizani otjerali nešto stoke i svinja iz gospodarstava gdje su naseljeni Hercegovci, jer su ovi izostavili to blago otjerati na spavanje u “žicu”. Iz domaćinstava mjesnog stanovništva nije ništa otjerano. Počela je, dakle, diferencijacija (kako bi se to danas reklo). Komšinica Luca, žena ubijenog joj muža ustaše i djevera joj koljača Velje Petrovića, sve češće kraj plota-međaša djedovog i našeg domaćinstva razgovara sa mojom mamom i sestrom Jovankom. Sve rjeđe, upadljivo malo, ona odlazi Tregnerima, pogotovo Golštajnima, gdje je ranije bila i kuhana i pečena. Luca je povremeno dobijala od ustaških vlasti pomoć u robi za djecu. Sad je donijela do plota jedan novi kaput koji je dobila za mog vršnjaka Zvonka. Bio je to nekakav kaput – niti ljetnji “kaputić”, kako smo mi to zvali, niti zimski. Nije on to bio ni po kroju, ni po debljini, toploti. Luca kaže: „Eto, ako bude trebalo Milanu da se možda uslika, mi ćemo mu ga posuditi“. Ja sam pregledao kaput, a mama se zahvalila na ponudi. Bilo je to za nas nekakvo ohrabrenje. Strah je nekako splasnuo. Ne sjećam se šta smo u kući o tome razgovarali, ali mi smo osjećali i manji strah od njenog djevera, koljača Velje. Ostalo nam je prisutno ono kad nas je jedno jutro, početkom oktobra 1942. godine, zajedno sa Lucom i sladoledarom Bergerom tražio kod Tregnera. Mi smo to promatrali sa tavana Tregnerove štale, sa nekoliko metara udaljenosti. Slušali smo što govore. Kako ni Tregnerovi nisu znali da smo mi došli “spavati” na njihov štalski tavan, ostali smo živi. Očito je Veljo došao da nas pokolje, jer su mu prilikom napada na Grubišno Polje partizani uhapsili i otjerali brata Mirka, Lucina muža.