Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman i nepretenciozan kao i ja, tako da su moji roditelji pristali na kompromis: ceremonija se neće održati u “velikom stilu”, tj. u glavnom hramu, kao što je to bio običaj u bogatim obiteljima. 

Vjenčali smo se u malom hramu. Nisam odobravala sve one bijele nakićene haljine uobičajene kod nevjesta, i svu onu afektaciju oko toga. Sve to činilo mi se neprirodnim i namještenim, pa je moja mama pristala da se vjenčam u jednostavnoj svjetloplavoj haljini, zapravo kompletu s prikladnim kaputom i vijencem. Ako to i nije bilo na svačije zadovoljstvo, na moje sigurno jest. 

Obitelj i prijatelji bili su naši gosti nakon ceremonije, a Fritz i ja iste smo večeri otputovali na bračno putovanje u Dubrovnik, na južnoj obali Jadranskog mora. Bilo je to moje zadnje “društveno” putovanje za mnoge godine koje su slijedile. Naši roditelji pratili su nas do kolodvora. Još danas mi je pred očima nezaboravni pogled mog oca - pomalo žalostan, i nadasve brižan jesmo li dobro smješteni. Vjerojatno mu je bilo i teško pri pomisli da sada više ne “pripadam” samo njemu, nego djelomično i nekom drugome. No bili su to još sretni dani.

Moj otac je htio unajmiti stan za nas, ali ja sam se tome protivila. Nisam se željela baviti kućanstvom; htjela sam završiti studij. Odlučili smo stoga da ćemo privremeno stanovati kod Fritzovih roditelja u Radišinoj ulici 14, u njihovoj kući, a hranit ćemo se kod mojih roditelja, tako da svi budu zadovoljni. I doista, svi smo bili zadovoljni tim rješenjem. Ja nisam imala brige oko kućanstva, ni financijskih briga. Fritz je radio u tatinom poslu. Imali smo, dakle, sve, osim malo boljeg uvida u ono što nam nosi budućnost, tj. osim malo više pameti.