Hrvatska kleptomansko-povesna hipertrofija
Piše: Vladislav B. Sotirović
U evropskoj savremenoj povesti, naročito nakon pada Berlinskog zida novembra
1989. g., ima ne mali broj slučajeva malih i pre svega „neistorijskih“ nacija
koje pokušavaju da „dovedu u red“ svoje nacionalne povesnice tako što ih
ulepšavaju, heroizuju, europeizuju ali pre svega nastoje da kako-tako dokažu
nekakvu povesnu nezavisnost svojih naciona u odnosu na moćne susede kako bi
razbili tradicionalnu sliku Evrope i evropske istorijske nauke o njima kao
„bečkim konjušarima“ ili „peštanskim kočijašima“.
Po pitalju državnosti danas priznate evropske nacije se mogu grubo podeliti u
sledeće glavne kategorijalne grupe, tj. na one:
1. koje nikada u njenoj povesti nisu imale
nikakvu državnu nezavisnost (Vlasi, Romi...)
2. koje su takvu državnu nezavisnost kao
međunarodno priznatu po prvi put stekle tek nakon 1989. g. (Slovenci, Slovaci,
Ukrajinci, Belorusi)
3. koje su je imale u srednjem veku i/ili kasnije
pa obnovile u 19.-om ili početkom 20.-og veka (Srbi, Bugari, Grci, Poljaci,
Litvanci)
4. koje su je prvi put dobile početkom 20.-og
veka (Letonci, Estonci, Finci, Šiptari)
5. koje su je imale manje-više u kontinuitetu od
početka srenjeg veka pa do danas (Francuzi, Nemci, Šveđani, Italijani...)
Posebnu grupu, međutim, čine one nacije koje su u srednjem veku imale
međunarodno priznatu kakvu-takvu državno-političku nezavisnost a nakon njenog
de facto gubitka se utopile u susedne višenacionalne državne tvorevine
zadržavajući formalnu autonomiju regionalnog tipa da bi tek nakon mnogo stoleća
kasnije bile ponovo priznate kao međunarodno nezavisne političke tvorevine, tj.
države. To su slučajevi npr. sa Česima ili Mađarima. Međutim, u čitavom
evropskom slučaju odnosa nacija-država-politička nezavisnost postoji jedan
poseban par excellence slučaj – slučaj koji u de facto činjeničnom smislu
drastično odskače od de iure „prepakovane“ nacionalne povesnice za „domaću
uporabu“, a to je slučaj Hrvatske i Hrvata.
Verovatno ni jedna nacionalna istoriografija u Evropi nije uložila više napora
da „prepakuje“ svoju sopstvenu povesnicu kao što je to u slučaju hrvatske
povesti i historiografa. Cilj ovakvog pre-pisanja lokalne povesnice je imao pre
svega praktično-nacionalno-političku konotaciju: trebalo je dokazati i pokazati
znanstveno neupućenoj „Europi“ da Hrvati imaju neisprekidano-kontinuiranu
„tisućljetnu“ povijest neovisne nacionalne državnosti u ovom ili onom obliku.
Formalni atributi-dokazatelji ovakve političko-državne neovisnosti su trojaki:
1. „hrvatski“ Sabor u Zagrebu (legislativna
institucija)
2. guvernator-ban na čelu „hrvatske“ vlade
(egzekutivna vlast)
3. nacionalna zastava sa državnim grbom (vizuelna
simbolika neovisnosti).
Hrvatska kleptomansko-povesna hipertrofija je u 20.-om stoleću bila pre svega
uperena i „znanstveno“ oblikovana protiv Srba, zatim protiv Italijana i konačno
protiv Mađara i Slovenaca. Hrvatska historiografija je u ovom kontekstu kao
prvi hipertrofski projekat zacrtala kao svoj cilj da pokaže i dokaže da je
povest Hrvata od najranijeg srednjeg veka pa do godine 1102. bila evropskog
karaktera i sa vladarima koji stoje u rangu evropskih suverena a koji stoje na
braniku zapadnog (rimokatoličkog) hrišćanstva naspram bizantijsko-pravoslavne
šizme na samim rubovima Centralne Europe (nikako Balkana). Međutim, o ovim
hrvatskim vladarima, uključujući i kraljeve, u Europi se malo zna izvan
Zagrebačkog sveučilišta a odvajanje povesnih činjenica od politikanstskih
legendi je znanstveni posao za sledeće generacije historičara koji kao prvo
moraju da razvrstaju kvazipovesne falsifikate od realno-povesnih
činjenica. Njima je jedan od zacrtanih zadataka da faktografski pokažu da je
jedna mala srednjovekovna Hrvatska u veličini jedne županije u Srbiji za vreme
Stefana Nemanje vladala nešto duže od par godina jednim delom Bosne a naročito
Hercegovine. Njima spada u moralno-znanstvenu obavezu i potapanje mitova o
„slavi kralja Tomislava“ i Hrvatske u njegovo doba na autentično srpskoj
jadranskoj obali od drevnog Stona do Kotora.
Ostaje, ipak, neosporni fakat, da se opseg državnih granica male srednjovekovne
Hrvatske ne može dokazati na osnovu istorijskih izvora. Sam knez-kralj Tomislav
(910.−928. g., čiji spomenik na konju kao rimskom caru Aureliju u Rimu stoji u
Zagrebu na Tomislavovom trgu nasuprot gradske železničke stanice) je postao
prvi kralj (925. g.) Hrvatske za učinjene zasluge orijentalnoj Vizantiji a ne
„Europi“. Bio je počasni kralj, tj. „prokonzul“-guvernator Vizantijskog
Carstva. Petar Krešimir IV (1058. g.−1074. g.) se sa svoje strane proglasio
kraljem nakon dobijanja gradova Splita, Trogira i Zadra od Vizantije (a ne
osvajanja), a sva tri su bila (i danas ostala) na „strelometu“ jedan od
drugoga. Njegov naslednik na prestolu, Dmitar Zvonimir (1075. g.−1089. g.) je
preuzimajući kraljevsku krunu ujedno preuzeo i obavezu slanja
feudalno-podaničkog danka rimskom papi u sumi od 200 zlatnih dukata (dakle,
kupljena kruna).
Za vreme obe Jugoslavije (Kraljevine i Titoslavije) najveći uspeh hrvatske
historiografije se sastojao u tome što je Zagreb uspeo da nametne čitavoj
zemlji (zarad očuvanja bratstvojedinstvenačke politike „troplemenskog“
srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda) svoju sopstvenu „znanstvenu“ interpretaciju
hrvatskog dela povesti Južnih Slovena:
1. da su srednjovekovni posavski
Sloveni bili etnički Hrvati koji su formirali tzv. „posavsku Hrvatsku“ koju je
kralj Tomislav ujedinio sa tzv. „dalmatinskom Hrvatskom“.[1] Nakon ovako
formulisane premise, apsolutno nezasnovane na povesnim izvorima, sledio je i
„logičan“ zaključak da je Posavina etno-hrvatska kao i čitava Dalmacija zajedno
sa Dubrovnikom.
2. da su Hrvati kao etnos preko
svojih feudalnih predstavnika 1102. g. potpisali sa mađarskim kraljem Kolomanom
sporazumni međudržavni akt Pacta conventa u formi “regna socia” (tj. “udružene
kraljevine”), na osnovu koga je stvorena personalna unija dve nezavisne države
– Mađarske i Hrvatske[2], a ne feudalno-podanički akt “partes subjectae” na
osnovu koga je Hrvatska u stvarnosti postala obična mađarska provincija sa
lokalnom samoupravom. Međutim, na osnovu samog autentičnog teksta Pacta
conventa iz 1102. g. na latinskom jeziku a koji se čuva u Budimpešti, kao i na
osnovu istorijskog razvoja događaja, jasno je svima sem hrvatskim
povijesničarima da se tu radi o “partes subjectae”.[3] Ovakvo grubo
falsifikovanje činjeničnog stanja je, međutim, tvorcima fatamorgane o
“tisućljetnoj hrvatskoj državnosti“ poslužilo kao osnova za neistinite tvrdnje
da su Hrvati još od 9.-og stoleća pa sve do “Prvodecembarskog akta” 1918. g.
imali svoju nacionalnu državnost koju su tobože uneli i u Kraljevinu
SHS/Jugoslaviju sa najmanje sve Srema, Dubrovnika, zapadne Bosne (“Turske
Hrvatske”) i Baranje. Naravno, tzv. “Nagodba“ iz 1868. g. između Zagreba i
Pešte je po njima bila međudržavni akt kojim je samo potvrđena personalna unija
iz 1102. g. između neovisne Hrvatske i neovisne Mađarske.[4] Dakle, hrvatska
državna povest je čitavih 419 godina (razlika od 1459. g. do 1878. g.) duža i
svetlija od srpske!
Tako su Hrvati nakon 1918. g. u Jugoslaviju uneli svoje „hrvatsko državno
pravo“ zasnovano pre svega na isfrustriranoj nacionalnoj psihopatologiji jednog
klasičnog evropskog naroda obolelog od kompleksa drugorazredne povesne
vrednosti (biti uvek drugi) a sa megalomanskom željom biti prvi i to „svoj na svome“.[5]
Nažalost, retki su bili samosvesni hrvatski povesničari koji su, kao npr.
Franjo Rački, objektivno pisali, tj. priznavali, da su Hrvati od 1102. g. sve
što su uradili, uradili pod firmom Mađara. Još ima manje onih hrvatskih
povijesničara koji objektivno priznaju da od godine 1000.-te a naročito od
1420./1433. g. Dalmacija nema više nikakve veze sa Hrvatskom jer se našla pod
upravom Mletačke Republike (do 1797. g. a nakon toga pod upravom Francuske i
Austrije do 1918. g.) koja se u narednim stolećima borila sa Mađarskom
(Zadarski mir 18. februara 1358. g.) o prevlasti nad ovom pokrajnom. Ubačeni
falsifikati od strane rimske Kurije (tj. monaha rimokatoličkih opatija u
Dalmaciji) o „Crvenoj Hrvatskoj“ južno od reke Cetine pa sve do reke Bojane u
„Letopisu Popa Dukljanina“ („Barski rodoslov“) su danas poznati i priznati čak
i od strane hrvatskih historiografa – npr. Ferda Šišića i Nade Klajić, ali ne i
hrvatskoj pravaškoj historiografiji.
Pravljenje od magarca konja u procesu pre-pisanja hrvatske povesnice je opšti
nacionalni zadatak hrvatskih povesničara još od vremena Pavla Ritera Vitezovića
(1652.−1713. g.) koji je 1700. g. u svom sve sem ne znanstveno zasnovanog dela
„Obnovljena Hrvatska“ („Croatia Rediviva”) nonšarlantno proglasio sve Slovene
etnolingvističkim Hrvatima, tj. starim Ilirima, a hrvatske povesne zemlje
obeležio belo-crvenom bojom od Triglava do Crnog mora. Tako su po njemu
postojale dve velike balkanske Hrvatske: „Croatia Alba” (Bela Hrvatska) i
“Croatia Rubea” (Crvena Hrvatska). Prva se prostirala od Julijskih Alpi pa do
Drine a Druga od Drine do Crnog Mora. „Bela Hrvatska“ se sa svoje strane
dodatno delila na četiri manje Hrvatske: “Croatia Aplestris” (Slovenija),
“Croatia Maritima” (Dalmacija, Crna Gora, Hercegovina i južni deo Bosne),
“Croatia Mediterranea” (severni i centralni delovi Bosne) i “Croatia
Interamnia” (Slavonija i Srem).[6] Dakle, sve skupa čitavih pet „Hrvatski“. U
svojoj „Stematografiji“ iz 1701. g. ilustrativno dopunjuje hrvatsko povesno
pravo na skoro čitav Balkan ređajući grbove čitavih 56 ilirsko-hrvatskih
zemalja. Nit većeg naroda nit većih povesnih pokrajina u čitavoj povesti Starog
kontinenta. Francuzi, Nemci, Italijani, Englezi... jednostavno nemaju šta da
traže pored ovako velikog i moćnog naroda i njegove povesnice kao što su to
Hrvati.
Od vremena hrvatskog tzv. „Ilirskog pokreta“ iz prve polovine 19.-og veka
počinje i proces „heroizacije“ sopstvene nacije u kome vidnu ulogu igra i
hrvatski rimokatolički kler.[7] Izbacuje se parola da su upravo Hrvati bili najhrabriji
branioci hrišćanske vere u čitavoj Evropi tako da bi islam verovatno dogurao
sve do Laplandije da nije bilo hrvatskih Ramboa, Konana i Brus Lija da zaustave
orijentalne horde zla već nešto iza Bihaća i Jajca. Da je Evropa i priznala
ovoliko natprirodno herojstvo Hrvata kome bi pozavideli i jedan Odisej, Ahilej
ili Eneja ističe se da je rimski papa početkom 16.-og stoleća (1510. g.)
Hrvatima za vojničke zasluge u odbrani Hristove vere dodelio titulu „antemurale
christianitatis“. Ispada tako da su srpske nacionalne pogibije na Marici 1371.
g. i Kosovu polju 1389. g. protiv istih tih Turaka za istu tu Hristovu veru
jednostavno bile vežbe civilne zaštite i opštenarodne odbrane u odnosu na gordo
i neustrašivo stajanje Hrvata na Zidu Hrišćanstva u Lici, Baniji i Kordunu.
Inače se nešto nesećamo da je ijedan turski sultan, pa čak ni veliki vezir ili
paša, poginuo i u jednoj jedinoj bici protiv Hrvata kao što to bi slučaj sa
Muratom na Kosovu niti da je i jedan jedini hrvatski nacionalni vožd (npr. ban)
ikada zarobljen u bici sa bilo kojim Turcima (kao što to bejaše slučaj sa
knezom Lazarom), a o odrubljivanju glave da i ne govorimo.
Naravno, za sve one koji su povest studirali van Zagrebačkog sveučilišta (koje
je inače zvanično prema hrvatskom tumačenju kao takvo osnovano čak godine 1669!
i to kao „najstarije i danas najveće sveučilište u Jugoistočnoj Evropi“ – ko ne
veruje neka poseti naslovnicu znaničnog sajta ovog sveučilišta[8]) poznato je
da je upravo u vreme velike papine zahvalnice neustrašivim Hrvatima ta zemlja
Hrvatska koju su tako uspešno branili i odbranili bila svedena na samo „3000
odžaka“ tj. domaćinstava u okolini Zagreba (tzv. „Ostaci Ostataka nekad slavnog
kraljevstva Hrvatskog“/”Reliquiae Reliquiarum olim magni et inclyti regni
Croatiae”) jer su sve ostalo zauzeli Turci a etnički Hrvati bežali glavom bez
obzira ispred otomanskih bašibozuka, janičara i spahija. Ono što nisu osvojili
Turci Hrvati su pravno preneli 1. januara 1527. g. na dinastiju austrijskih
Habzburga da im brani jer su sami bili nesposobni da odbrane ni ostatke
ostataka svoje sopstvene otadžbine. Etnički Hrvati su inače toliko bili ažurni
i zainteresovani za odbranu i ovih „Ostataka Ostataka Hrvatske“ da su
Habzburgovci morali da naseljavaju pravoslavne Srbe iz centralnih delova
Balkana na prostore novoformirane Vojne Krajine sredinom 16.-og stoleća kako
Turci ne bi ušli i u Karlovac, Zagreb ili Varaždin.
Hrvatska povijestografija je najponosnija na „veliku hrvatsku pobedu“ kod Siska
od 22. juna 1593. g. nad strašnim Turcima pa je navodno i sama vojnička moć
Otomanske imperije baš od tada počela da opada. Međutim, za one koji se nešto
ozbiljnije bave povešću Jugoistočne Evrope poznato je da je ta poražena turska
vojska bila lokalnog karaktera, tj. iz Bosanskog pašaluka, predvođena bosanskim
pašom, dakle ne carska i pre svega mala i slaba. Nemački povesničar otomanske
povesti Jozef fon Hamer u svojoj čuvenoj trotomnoj “Historiji
Turskog/Otomanskog/ Carstva” (prevod i izdanje za jugoslovensko tržište,
Zagreb, 1979. g.) u drugom tomu o ovoj bici piše samo na (donjoj) polovini
jedne stranice (119.-te) navodeći da su Erdedi, Auersperg, Egenberg, Redern i
Paradeiser (dakle ni jedan Hrvat) došli u pomoć i spasli grad od turske opsade,
a turski velikodostojnici i vojni komandanti sa vojskom poginuli usled pucanja
mostova koji su bili isuviše uski i slabi. Dakle ne u bici već usled tehničkih
okolnosti. Na Kosovu 1389. g. nije bilo nikakvih mostova i nikakve vode već
otvoreno bojno polje na suvom sa sistemom borbe prsa u prsa, mač na sablju i
koplje na štit pa onda hvatanje za vratove. I upravo na ovom primeru se da
jasno spoznati suština hrvatske falsifikatorske povesne kleptomanije: šlepovati
se pored tuđih (austrijskih, mađarskih, srpskih) vojničkih pobeda i prikazivati
ih kao hrvatske jer su se u geografskom smislu dogodile na teritoriji za koju
Hrvati misle da je hrvatska po napuhanom i veštački infuziono održavanom
„hrvatskom povijesno-državnom pravu“. Tako su, verovali ili ne, Hrvati
prisvojili i hajduke i uskoke koji su se u Dalmaciji pod Mlecima borili protiv
Turaka. Od hrvatske tuđmanološke historiografije nikada nećete čuti da je Liku
i Krbavu oslobodio od Turaka srpski serdar Stojan Janković, čiju palatu sa
patricijskim grbom u Zadru Hrvati pokazuju turistima kao palatu hrvatskog
vojskovođe; oslobodio zajedno sa još jednim Srbinom – vojvodom Ilijom
Smiljanićem, na čelu srpskih uskoka koji su u Ravnim Kotarima ratovali pod
mletačkom zastavom.[9]
Ove borbe srpskih uskoka je opevala i narodna pesma ali su čak i ove pesme
uskočkog ciklusa u redakciji Hrvata dr. Nikole Andrića tiskane kao „hrvatske“
početkom 1941. g. od strane „Matice hrvatske“. Ista ova plagijatorska Matica je
pod imenom „ilirska“ i 1844. g. (sa dopunom od strane Ivana Mažuranića) izdala
Gundulićevog „Osmana“ kao „hrvatskog“ pesnika iz „hrvatskog“ Dubrovnika (na
portalu „Matice hrvatske“ ćete pročitati da se radi o „klasičnom djelu starije
hrvatske književnosti“[10]) čime je i zvanično počelo hrvatsko svojatanje
srpskog Dubrovnika i njegove kulture i povesti. Standardni hrvatski povesni
plagijat je svojatanje vojnika-krajišnika kao „hrvatskih“ pa tako valjda
čitajući hrvatsku historiografiju i sam Gospod na nebesima zna da su „hrvatski“
graničari naterali Napoleona Bonapartu u begstvo za vreme bitke kod Arkole
(koju je Napoleon na kraju dobio) 15.−17. novembra 1796. g. kao i da je
Napoleon pohvalio baš eto etničke „Hrvate“ kao najbolje vojnike na svetu
(povodom bitke kod Smolenska 1812. g.) i da mu je eto baš potrebno oko 100.000
takvih „hrvatskih“ soldata da osvoji čitav svet. A ti „hrvatski“
vojnici-krajišnici su te 1812. g. bili većinom Srbi mobilisani sa prostora Like
i Krbave (jedna pukovnija) koje su tada bile u sastavu Napoleonovog „Ilirskog
kraljevstva“. Vojna Krajina kao takva, tj. oblasti Like, Banije, Slavonske
Posavine, Južnog Srema i Korduna, nije nikada bila u sastavnom delu ikakve
Hrvatske već isključivo i samo pod direktnom upravom Beča, tj. vojne komande u
Gracu. Ukinuta je godine 1881. i tek tada su je bečke vlasti uključile u
Hrvatsku (da bi parirale mađarskom nacionalizmu) tako da tzv. “hrvatsko
državno-povesno pravo” ne polaže nikakvo pravo na oblast Vojne Krajine od
sredine 16.-og stoleća pa do 1881. g. a najmanje na tzv. Krajišnike i njihova
vojevanja od Krajine do Rajne i od Lombardije do Smolenska. Međutim, hrvatska
historiografija svesno vrši plagijatsko krivotvorenje povesnih fakata pa uporno
podmeće floskule o navodno dve Hrvatske u ovom vremenskom periodu od sredine
16.-og stoleća do 1881. g.: “Civilne” i “Vojne” a postojala je samo jedna (civilna
iliti banska) i jedina nad kojom su ban i Sabor imali autonomnu jurisdikciju u
sasvim lokalnim i beznačajnim poslovima.[11]
Hrvatskoj povesnoj nauci je najbitnije od svega bilo i još uvek ostalo da
nekako s konca i konopca dokaže da je državnost u Hrvata „tisućljetna“, tj. da
se nije nikada prekidala sve od prvog vladara Hrvatske bana Borne 819. g. pa do
današnjih dana. U tom kontekstu su spiskovi raznorazno titulisanih vladara obe
Hrvatske, tj. „dalmatinske“ i „posavske“ kao i navodno jedinstvene „Kraljevine
Trojednice“ (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija),[12] („banus“, “rex”, “interex
croatorum”, itd.) od početka 9.-og veka pa nadalje jednostavno rečeno
fascinirajuće impozantni tako da liste engleskih ili francuskih kraljeva nisu
ni za fusnote jednoj općoj povijesti Hrvatske i hrvatske političke neovisnosti.
Tako je npr. između dva svetska rata kasniji (1944. g.) zagrebački redovni
sveučilišni profesor (na Filozofskom fakultetu) dr. Rudolf Horvat (1873.−1947.
g.) uspeo da sklepa spisak od čitavih 245 (dobro ste pročitali: dve stotine i
četrdeset pet!) vladara raznoraznih „Hrvatski“ kako pre 1102 .g. tako i nakon
toga.[13] Od toga je samo kraljeva od Tomislava 925. g. do Kolomana 1102. g.
bilo 16 (šesnaest). Međutim, na veliku žalost hrvatskog pučanstva, jedan
prosečan hrvatski domoljub nije u mogućnosti da položi venac na grob ni jednog
jedinog od tih svih 16 hrvatskih kraljeva jer se ni jednom jedinom od njih
grobno mesto jednostavno nezna![14] Da ne spominjemo mumificirana tela vladara
kao što je to slučaj u Srba, njihovih sarkofaga i vladarskih insignija srpske
državnosti. Sve sačuvano i sve javno vidljivo. I za domaće patriote i za
inostrane turiste.
Na kraju je naravno neophodno da se osvrnemo i na vizuelnu prezentaciju
„hrvatske tisućljetne državno-povijesne neovisnosti“ i povesnog prava koje
proističe iz takvog navodno činjeničnog stanja. Do sada najmarkantnija vizuelna
predstava ovog prava do koje smo mogli da dođemo je edicija Hrvatska povijest u
dvadeset pet karata. Prošireno i dopunjeno izdanje iz 1996. g. sa „Predgovorom
proširenom i dopunjenom izdanju“ od, ni manje ni više, nego predsednika
Republike Hrvatske, istaknutog hrvatskog historiografa i Brozovog generala –
dr. Franje Tuđmana (prvih meseci rata 1941. g. nakon proglašenja NDH bio u
ustaškim postrojbama pa se zatim prešaltovao u partizane).[15] Naime, ovde se
radi o proširenom i dopunjenom izdanju iz 1937. g. sa „šest novih zemljovida s
pregledom Hrvatske u njezinim najpresudnijim i povijesnim trenucima ovoga
stoljeća u zadnjih pedeset godina“ a koje pokrivaju period od 1939. g. do 1991.
g. Poslednja i zaključna rečenica Brozovog generala Tuđmana u Predgovoru ove
kartografske edicije razotkriva svu suštinu hrvatske povesne kleptomanije i
plagijatizma: „Ovo će izdanje pružiti čitatelju obilje informacija o povijesnim
zbivanjima i hrvatskim povijesnim prostorima, ali i buditi ponos na onu
Hrvatsku koja je, kako napisa prof. Srkulj, 'znala kroz stoljeća sposobnošću i
odlućnošću svojih sinova očuvati svoj poseban državnopravni položaj’“. Dakle, nakon
pregleda ove kartografsko-povesne zbirke hrvatske historije svakome će biti
jasno da je hrvatska državno-povesna neovisnost kontinuirano stara čitavih
deset stoleća![16] Da samo uzgred spomenemo, bez posebnih komentara, da dr.
Tuđman u drugoj rečenici svog Predgovora konstatuje činjenično stanje da je
„autor dr. Stjepan Srkulj, poznati srednjoškolski profesor i pisac povijesnih
udžbenika“. Kakve li tek zbirke povesnih karata hrvatske povesnice prave
sveučilišni profesori!
Srbi jesu od povesnih događaja pravili mitove i legende, a najpoznatiji slučaj
je sa Kosovskim bojem i kosovskim junacima. Međutim, Hrvati su verovatno jedini
narod u Evropi koji je od samostalno iskonstruisanih mitova i legendi napravio
povesne događaje koji se kao zvanični tematski predmeti izučavaju na
sveučilištima duljem Lipe Njine. Ova hrvatsko povesno-kleptomanska hipertrofija
je, na žalost, ozvaničena i na novopečenom grbu Tuđmanove Republike Hrvatske:
kao mali grbovi okolo velike šahovnice se nalaze i dva grba koja predstavljaju
navodno dve državno-pravno povesne hrvatske zemlje – Istru i Dubrovnik, a koje
nikada nisu bile sastavni deo nikakve Hrvatske ni pre ni nakon 1102. g.
Napomene:
[1] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice
hrvatske-Školska knjiga, Zagreb, 1992, ISBN 86-401-0058-6, str. 28−31.
[2] Ivo Perić, Povijest Hrvata, Centar za transfer tehnologije, Zagreb, 1997,
str. 52−60.
[3] Npr. u najboljem svetskom povesnom atlasu za istoriju srednjeg veka: Großer
Historischer Weltatlas. Zweiter Teil. Mittelalter, Herausgegeben vom
Bayerischen Schulbuch-Verlag, Redaktion: Josef Engel, Bayerischer
Schulbuch-Verlag, München, 1979: ISBN 3-7627-6112-4 na karti na stranicama
34−35.-oj koja prikazuje političko stanje čitavog Starog kontinenta u vremenskom
razdoblju od 1138. g. do 1254. g. jasno stoji da je Hrvatska još godine 1091.
postala deo Kraljevine Mađarske (Kgr. Ungarn). Ovakvo povesno-činjenično stanje
potvrđuje i američki Hemundov atlas svetske istorije: Historical Atlas of the
World, Printed by Hammond incorporated, Maplewood, New Jersey, 1984. Naime, na
stranici 15.-oj ovog atlasa je štampana povesna mapa Evrope oko godine 1200.-te
na kojoj na prostorima kasnije velike Brozove Hrvatske jednostavno i samo piše:
Hungary, dok je južni deo Dalmacije, bez teritorije Dubrovačke Republike,
prisajedinjen Srbiji čiji je za glavni grad označen Ras.
[4] Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Drugo, izmijenjeno i znatno
prošireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb,
2000, str. 271−273.
[5] Dr. Franjo Tuđman je i kao povijesničar i kao prvi predsednik
„demokracijske“ Hrvatske tvrdio 1990. g. i 1991. g. da je Zagreb u Kraljevinu
SHS 1918. g. uneo sve bivše južnoslovenske zemlje iz Austro-Ugarske i to
naravno na osnovu „hrvatskog državno-povijesnog prava“ pa bi stoga po njemu
povijesno gledano bilo pravedno da se SFRJ i razdruži na liniji tog
prava.
[6] Pavao Ritter Vitezović, Croatia rediviva: Regnante Leopoldo Magno Caesare,
Zagreb, 1700.
[7] Da se iza floskule o nekakvom „jugoslavenstvu“ hrvatskih iliraca Ljudevita
Gaja, Janka Draškovića i ostalih u stvari krila velikohrvatska ideja o
stvaranju ujedinjene velike Hrvatske na osnovu navodnog „hrvatskog
državno-povijesnog prava“ i Vitezovićeve „Obnovljene Hrvatske“ iz 1700. g.
indirektno potvrđuje i hrvatski povijesničar Josip Horvat u svojoj knjizi
Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1990, u odeljku pod naslovom „Polet i pad
ilirstva, 1835−1843“.
[8] http://www.unizg.hr/homepage/
[9] Hrvati su sa svoje strane plagijatski prisvojili hajduke kao nešto što
pripada i njihovom povesnom nasleđu i preko nogometnok kluba „Hajduk“ iz Splita
koji je osnovan 1911. g. od strane srpskog studenta koji se vratio sa studija
iz Švajcarske donevši „balun“ u Split i osnovavši lokalni nogometni klub
„Hajduk“ kao srpski kojemu su originalni igrački dresovi bili u bojama srpske
nacionalne zastave. Pogodite zašto splitski „Hajduk“ nikada ne igra u svojim
originalnim dresovima.
[10] http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/knjigeMHosmanskupninaslov
[11] Npr., u najkvalitetnijem atlasu za svetsku povesnicu Großer Atlas zur
Weltgeschichte, Westernmann Schulbuchverlag GmbH, Braunschweig, 1985, Buch-Nr.
047126 na karti o Evropi godine 1580.-te na stranicama 102−103.-oj ne postoji
nikakva Hrvatska već podeljena Kraljevina Mađarska između Austrijskog i
Otomanskog Carstva. Na ovoj karti Hrvatska pod tim imenom ne postoji čak ni kao
najobičniji srez Austrije ili Mađarske dok naziv Srbija (Serbien) stoji ispisan
kao oznaka za nekakav deo (Beogradski pašaluk) Otomanskog Carstva. U istom ovom
atlasu na karti o nemačkim zemljama nakon (sremsko) Karlovačkog mira 1699. g.
(Pruska i Habzburška Monarhija) na stranici 115.-oj teritorija proširene Vojne
Krajine je jasno odvojena i od Hrvatske i od Slavonije. Dakle, kao prvo,
Slavonija ne pripada Hrvatskoj i kao drugo Vojna Krajina ne pripada ni
Hrvatskoj ni Slavoniji dok je Dalmacija pod upravom Venecije, tj. ni ona ne
pripada Hrvatskoj.
[12] Postojanje ove Trojedne Kraljevine bilo nakon 1102. g. ili 1867. g. je
čista hrvatsko-pravaška fikcija i samoproglašeni povesni plagijat. Na osnovu
Austro-Ugarske nagodbe iz 1867. g. provincije Hrvatska i Slavonija su pripale
Mađarskoj a provincija Dalmacija sa Dubrovnikom i Bokom Kotorskom Austriji.
Između Hrvatske i Slavonije na jednoj strani i Dalmacije na drugoj nije
postojala nikakva ni saobraćajna a kamoli politička veza ali je hrvatska
historiografija samovoljno proglasila fiktivno postojanje ujedinjene Trojednice
pa shodno tome po hrvatskim povijesnim znanstvenicima „logično“ ispada da su
1918. g. Hrvati, tj. Hrvatska, uneli u Kraljevinu SHS, tj. od 1929. g. Jugoslaviju,
i Dubrovnik i Boku Kotorsku. Međutim, da ove tri geografske provincije
(Hrvatska, Slavonija, Dalmacija) Habsburške Monarhije nakon Bečkog Kongresa
1815. g. nemaju nikakvih političkih veza jedna s drugom može se jasno videti na
stranici 73.-oj italijanskog atlasa povesnih karata svetske povesnice Atlante
Storico, Instituto geografico de Agostini S.p.A., Novara, 1987.
[13] Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.
[14] Hrvatska sveučilišna profesorica dr. Nada Klaić jasno piše u svojoj sveobuhvatnoj
hrvatskoj povesti u srednjem veku o navodnom kralju Tomislavu sledeće: „Izvorni
materijal na osnovi kojega još i danas stvaramo zaključke o Tomislavu vrlo je
oskudan i velikim dijelom nepouzdan. O njemu nema nijednoga kamenog natpisa, a
izvorni je materijal drugorazredan: svega jedna rečenica u Kronici arkiđakona
Tome, dakle pisca XIII stoljeća, i još nepouzdaniji Ljetopis Popa Dukljanina.
Od spomenutih izvora iskače svojom vrijednošću pismo pape Ivana X koje je
stvarno najdragocenije svjedočanstvo o tom hrvatskom vladaru“, Nada Klaić,
Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, ISBN 86-343-0472-8, str. 72.
Dakle, o najvećem i najmarkantnijem hrvatskom kralju (pandan srpskom caru
Dušanu) postoji samo jedan jedini relevantan povesni dokument o njegovoj
fizičkoj egzistenciji i delima. O grobnom mestu i da ne govorimo. Međutim,
povijesničar Trpimir Macan, bez ikakvog pozivanja na ikakve povesne izvore,
kralja Tomislava proglašava osnivačem velike Hrvatske koja je imala i do
1.500.000 stanovnika, Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Nakladni zavod
Matice hrvatske-Školska knjiga, Zagreb, 1992, ISBN 86-401-0058-6, str. 31.
[15] Dr. Stjepan Srkulj, Dr. Josip Lučić, Hrvatska povijest u dvadeset pet
karata, Prošireno i dopunjeno izdanje, Hrvatski informativni centar, TRSAT,
Zagreb, 1996, ISBN 983-174-030-5, str. 115.
[16] Sadržaj ove edicije i u tekstualnom i u kartografskom smislu reči je
nemoguće autentično predstaviti čitaocima putem prepričavanja, tj. opisivanja
„činjeničnog“ stanja, pa stoga savetujemo svima koji su zainteresovani da se
upoznaju sa klasičnim primerom hrvatske historiografske biserologije to urade
iščitavanjem originala.
http://srbskipatriotskifront.webs.com
serbianpatrioticfront@gmail.com Ova adresa el.pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli
Izvor: VIDOVDAN