Dr Nikola Žutić: Četnički liberalizam i antinacizam u Dalmaciji 1922-1945.

Ћирилца

Sva zlodjela njemačkog nacizma (nacional-socijalizma) terminološkom ideološkom odrednicom fašizam pripisana su totalitarnoj ideologiji italijanskog fašizma, koji, kao što je poznato, nije u većoj mjeri osnivao koncentracione logore, nije bio antisemitski nastrojen u mjeri kao njemački nacizam itd. U nauci i publicistici decenijima su izjednačavani fašizam i nacizam, pa su danas pod odrednicom fašizam stavnjeni svi diktatorski korporativni pokreti i državni sistemi. Navešću kao primjer razliku između nacizma i fašizma u odnosu na vjeru, odnosno hrišćanstvo, tj. rimokatolicizam i protestantizam. Fašizam se od svog nastupanja 1922. nastojao što čvršće vezati uz Vatikan, rimokatolicizam zbog zajedničkog imperijalnog nastupa u evropskim pa i svjetskim okvirima. Njemački nacizam je sve više odbacivao rimokatolicizam, te nastojao stvoriti novu germansku religiju novog njemačkog nadčovjeka, i to povratkom na paganizam, obnavljanjem njemačkog vjerskog mitosa (novo-poganstva, oličeno u nacizmu). U prvi plan kod Nijemaca sve više je izbijao i protestantizam, zbog protestantskog vjerskog opredjeljenja jednog dijela Hitlerovog nacističkog vodstva. I pored toga i dan danas se upotrebljava slogan „njemački fašizam“, iako je on nacional-socijalizam ili nacizam.

            U nauci je i dalje na pr. uobičajena kovanica „hrvatski fašizam“, koji je u stvari rimokatolički klerofašizam. Kovanica „hrvatski fašizam“ je ostala kao eho ustaških priprema za ustanak u Italiji i dolazak ustaša 10. aprila 1941. uz potporu Italije. S druge strane, kroz istoriju kraja XIX i tokom XX vijeka, vrlo je vidljiva masovna hrvatska politička, državna ali i općenarodna kolaboracija sa germanskom idejom i na kraju sa njemačkim nacizmom. Samo da podsjetim na Radićevu „Novu habsburšku himnu“ iz 1914. u kojoj je pjesnički nadahnuto slavio rimokatolicizam i germanizam: „Svima Dunav njive topi, svima vjeru dade Rim, Njemačka je uzor svim...“. U hrvatskim masama ostao je žal zbog propasti K. und K. monarhije, naročito trijalističkog koncepta preuređenja A-U Monarhije Franca Ferdinanda, u kojoj je Hrvatska trebala postati treći uzoriti dio. Sve nade su bile usmjerene i na uspostavljanje direktne državne veze sa Njemačkom, što se naslućivalo poslije njemačkog „anšlusa“ Austrije 1938. godine. Kod većine hrvatskih političkih grupacija ostao je žal za miteleuropom, za podunavskom monarhijom, poslije ulaska u Jugoslaviju. Gimnazijalci su 1970-1971. u vreme „maspoka“ 1970-1971. diljem Hrvatske slavili pangermaniju.

            S druge strane, jugoslavenski i srpski četnički antinacizam i antigermanizam, opredjeljenost ka zapadnim liberalnim demokratijama, oličeni su u borbi protiv novog njemačkog nacističkog evropskog poretka, ali i protiv hrvatskog nacizma oličenog u ustašama i ostalim vojnim postrojbama NDH. Poznato je da su četnici učestvovali u antinjemačkom buntu od 27. marta 1941. i da su slavili obljetnice tog martovskog puča u „Slobodnim srpskim planinama“.

            Dakle, ideološke, političke i vjerske suprostavljenosti morale su dovesti liberalne Srbe sve tri vjere do neizbježnog konflikta sa militarnim antidemokratskim rimokatolicima Hrvatima, u čijoj je mješavinskoj nacionalnoj strukturi bilo, da se ne zaboravi, od 20 do 25% njemačkog narodnosnog elementa. Eto još jednog argumenta za jačanje hronične pangermanije kod tzv. Hrvata.

 

 

Dalmatinska Organizacija Jugoslavenskih nacionalista

(„Orjuna“), i jugoslavenski Četnici

 

            Svoje konkretno izlaganje nastaviću analizom optužbi koje su na račun liberalnih jugoslavenskih organizacija konstruisali KPJ, rimokatolicizam, i današnji neoliberalizam. U postojećim antisrpskim medijima, uz podršku HTV-a, neograničeni prostor dobijaju profesori univerziteta, nekakvi analitičari četničkog fašizma, kao što su profesor dr Dubravka Stojanović, koja neometano truje srpsku studentsku mladež, i žestoki antisrbin Filip David (koji nije istoričar), ali i mnogi drugi (kao na pr. „Žene u crnom“). Nasuprot njima,  govoriću o liberalizmu organizacija, koje su plaćenom propagandom proglašavane fašističkim. Počeću od Orjune, koja je vrlo bliska spona sa četničkim pokretom.      

            U Dalmaciji se kroz istoriju XX vijeka najbolje osjetio takav ideološki nesklad između poklonika srpsko-hrvatske saradnje i jugoslavenstva i progermanskog opredjeljenja većeg dijela splitskog pučanstva 1914. godine, kada su „srbofili“ skoro linčovani od razjarene svjetine predvođene frankovcima i austrofilima. Težak geopolitički položaj Dalmacije, naročito zbog opasnosti od italijanske okupacije, iznjedrio je stvaranje jedne ekskluzivne integralno jugoslavenske organizacije u Splitu, koju su zagovarali srpski i rimokatolički liberali. Splitski jugoslavenski nacionalisti organizuju „Orjunu“, koju su komunisti na falsifikatorski način proglasili za fašističku organizaciju. Tu je zametak konstrukcije o tzv. četničkom fašizmu. U prilog jugoslavenstva i slobodarstva „Orjune“ ne treba zaboraviti da je „Himnu Orjuni“ spjevao srpski nacionalni pjesnik Aleksa Šantić, 15. oktobra 1921. godine. U „Orjuni“ je u to vreme aktivno djelovao književnik dr Mirko Korolija, koji je napisao pjesmu „Jugana, vila najmlađa“, a koja je bila posvećena dalmatinskoj liberalnoj antiaustrijskoj jugoslavenskoj omladini.

            „Orjuna“ je sprovodila kulturne akcije u Splitu i Dalmaciji. Književnik Niko Bartulović, kao perjanica „Orjune“, isticao je dolazak dr Luje Vojnovića u Split gdje je propagirao jugoslavenski nacionalizam. U to vreme „Orjunu“ su podržavali tadašnji predsjednik Narodne skupštine demokrata dr Ivan Ribar, demokrata Svetozar Pribičević, Juraj Biankini, sokolski vođa mostarskog seoskog sokolstva Stevan Džakula i drugi (sve su to bili poklonici ideologije građanskog liberalizma i u to vreme jugoslavenski integralisti). U prvi Direktorij, koji je izabran u Splitu 9. novembra 1922. ušli su književnik dr Mirko Korolija, dr Vice Krstulović, te kao članovi budući splitski četnički ideolozi Ćiro Čičin Šain i književnik Niko Bartulović. Dakle, u ideologiji „Orjune“ je prevladavalo integralno jugoslavensko i antiitalijansko  antifašističko raspoložewe, pa se nikako ne radi o tzv. fašističkoj organizaciji, kako su je prozvali jugoslavenski komunisti a sa njima i režimska socijalistička istoriografija.

Na sastanku predstavnika „Udruženja Jugoslovenskih Četnika“ i  „Orjune“ u Splitu aprila 1923. godine, postignut je potpun sporazum za jedinstveno nastupanje u borbi protiv „vanjskih i unutrašnjih neprijatenja veličine i časti Otadžbine, narodnog jedinstva i dinastije Karađorđević“. Za direktorij „Orjune“ nastupali su književnik Korolija, Ante Krstulović, i budući splitski četnik Čičin-Šain. U ime Udruženja Četnika govorili su vojvode Ilija Trifunović - Birčanin, Cvetković i Ristić.

            Jugoslavenska Orjuna širila se i po Srbiji. Tako je novosadski oblasni odbor Orjune osnovan već u junu 1922. godine, pod vodstvom „starog predratnog nacionaliste“ Dobrosava Jevđevića (poznati četnički vojvoda iz Hercegovine). Orjuna je 1. januara 1924. u Somboru organizovala veliki zbor sa Narodnom odbranom i Četnicima. Govorili su pukovnik Jurišić i vojvoda Jevđević, koji je potom optužen po Zakonu o zaštiti države, jer je kao prodemokratski nastojen kritikovao rad ondašnje radikalske vlade Nikole Pašića.

            „Orjunu“ je posebno brinuo hrvatski nacionalizam koji se, naročito od 1922, izrazito brzo širio u staroj srpskoj pokrajini Dalmaciji. Orjunaše je sve više zabrinjavalo naglo prodirawe Radićevih „haesesovaca“ i „frankovaca“, koji su žestoko propagirali izmišljeno hrvatstvo stvoritelja dalmatinskog hrvatstva - don Mihovila Pavlinovića. Na Orjunaše su napadali „svi redom“: hrvatski separatisti („hanaovci“ - Hrvatska nacionalna organizacija), srpski nacionalisti („srnaovci“ - Srpska narodna organizacija), komunisti i na kraju i klerikalci popa Korošeca okupljeni oko Slovenske ljudske stranke. Klerikalni „Slovenec“ „orjunaše“ je prozvao „jugofašistima“, jer su po njima bili idejni izvor fašizma, sa tvrdnjama da traže inspiraciju u Italiji. Međutim, istina je da su se „orjunaši“ najviše borili protiv italijanskih pretenzija na Dalmaciju i sjeverno primorje. U stvari, Korošeca i slovenačke klerikalce je najviše brinulo što su „Orjunaši“ u Sloveniji blisko sarađivali sa liberalnim jugoslavenskim nacionalistima (antiklerikalcima), tj. sa Sokolima, Jadranskom stražom, Četnicima, Narodnom odbranom. Tako su na primjer slovenački orjunaši u Ljubljani sa četnicima zajedno pjevali staru četničku komitsku pjesmu („himnu“) „Spremte se spremte četnici“. Ta bratska saradnja označavala je začetak slovenačkog četništva, koje će se u masovnijem obliku, kao ravnogorski pokret, ispoljavati i u Sloveniji 1941-1945. godine.

            U užoj Srbiji Orjuni, koja je osnovana 1923, pristupile su „poznate četničke vojvode i junaci“ Ilija Trifunović - Birčanin i Kosta Pećanac, pa je samim time Orjuna  sarađivala sa Narodnom odbranom (Birčanin predsjednik jedno vreme) i Udruženjem Četnika, s kojima su veze bile izuzetno jake. U cilju jačanja „bratskih veza“, Udruženje četnika iz Beograda poslalo je u aprilu 1923. u Split svoju delegaciju na čelu sa vojvodom Birčaninom.

            Nasuprot stavova istoričara „ljevičara“, da su udruženja jugoslavenskih četnika u Kraljevini SHS predstavljala „pomoćne, poluvojne snage režima i njegovog prinudnog aparata za razračunavanje s političkim protivnicima velikosrpske i integralno jugoslovenske ideologije“, ona su, u stvari, kao što sam već istakao, predstavljala organizacije liberalno usmjerenog građanstva. Te organizacije su podržavale postojeći evropski liberalni frankofilski poredak koji je podržavao jaku jedinstvenu Jugoslaviju, i time popularisale ideologiju jugoslavenskog nacionalizma. Jugoslavenski četnici su, dakle, bili državotvorni nacionalisti koji su održavali i njegovali tekovine oslobodilačkih komitskih ratova s početka vijeka, balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Udruženja četnika za slobodu i čast Otadžbine osnovano je 1921. godine, a 1924. godine nastalo je Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu i  Udruženje srpskih Četnika „Petar Mrkonjić“ - Za Kralja i Otadžbinu, sa sjedištem u Beogradu. Predsjednik u Kranjevini SHS bio je Ilija Trifunović - Birčanin, a od maja 1932. godine Kosta Pećanac. Od osnivanja Udruženja četnika pa do 1932. godine mreža četničkih pododbora nije bila šire razgranata, a širi se poslije dolaska na čelo Udruženja Koste Pećanca.

            Četnička slava bilo je Sretenje Gospodnje, a „sečenju kolača“ u Beogradu prisustvovale su tada istaknute ličnosti crkvenog, političkog i vojnog života, kao na pr. episkopi skopski Josif i amerikanski Mardarije, bivši predsjednik vlade i vođa demokrata Ljuba Davidović, književnik Hasan Rebac, publicista Stanislav Krakov, kao i predstavnici i delegati humanih, nacionalnih i prosvjetnih društava. Godine 1932. „slavu su naročito uljepšali“ hrvatski seljaci, njih tridesedvojica iz Bukovca, sela u blizini Zagreba. Novinski izvještač je zapisao da su u dvorištu hotela „zagrljeni četnici zajedno sa hrvatskim seljacima i seljankama, igrali narodno kolo i pevali komitske pesme: 'Spremte se, spremte, četnici...'“. Potom se zapjevala pjesma: „Vetarat vejet, strašno besnejet; Ej, tamo dole sredi na Balkan, tamo se biju Srpski ustaši“.

            Pogodna ideološka i politička klima nacionalnog jugoslavenstva, u vremenu ličnog režima kralja Aleksandra, doprinosila je daljnjem jačanju i širenju četničkog pokreta i u Dalmaciji. Šibensko udruženje četnika osnovano je krajem 1932. godine. Posveta zastave tog novog četničkog udruženja, koja je izvršena 25. februara, bila je naročito svečana jer su joj prisustvovali „slavni četnički vojvoda“ predsjednik 2demokrata“ Kosta Pećanac, sekretar Udruženja Topalović. Izlazak vojvode Pećanca na tribinu pozdravljen je burnim ovacijama. U svom govoru je istakao da največa opasnost Dalmaciji i danje preti od fašističke Italije.

 

 

Jugoslavenski i srpski četnici (ravnogorci) u Dalmaciji 1941-45. 

 

Perjanici četničkog pokreta u Dalmaciji (u periodu Kraljevine Jugoslavije) bili su književnici, kulturni radnici, uglavnom iz Splita i okoline, kao na pr. Danko Anđelinović, Niko Bartulović, Đuro Vilović, Silvije Alfirević, Ćiro Čičin Šajin i njegov rođak Ante, prota Urukalo - svi kasnije sljedbenici ratne četničke ideologije Draže Mihailovića. Uglavnom su bili liberali, antiklerikalci, pa sledstveno tome i masoni. Ne treba zaboraviti na činjenicu da je i pop Momčilo Đujić bio jugoslavenski opredijeljen, član jugosokola, učesnik demonstracija u  Kninu protiv Italije povodom donošenja Netunskih konvencija 1927. godine.

           Međutim, njihov antiitalijanski stav će se promijeniti sa uspostavom NDH i genocidom nad Srbima koji su nalazili spas od pokolja u talijanskoj dalmatinskoj okupacionoj zoni. Kod četnika i dalje ostaje izražen antinacistički stav, ali se netrpeljivost prema Italiji ublažava zbog pragmatičnog interesa spasa srpskog naroda od hrvatskog pogroma. O tome sam detaljnije pisao u knjizi o Niki Bartulović („Niko Bartulović - rimokatolik četnik“, Beograd, 2011), koji ipak kao jugoslavenski četnik, izražene jugoslavenske orijentacije, u potpunosti zadržava netrpeljivost prema italijanskom fašizmu.

            Ne treba zaboraviti da je Musolinijev fašizam u svojoj početnoj fazi nastojao podmuklo, u što većoj mjeri, izazovati raskol između Hrvata i Srba, kako bi što lakše razbio i okupirao prostor Kraljevine Jugoslavije. Ideolozi i čelnici ravnogorskog pokreta znali su za takva fašistička stremljenja, pa su skriveno nastojali iskoristiti italijansku vlast u Dalmaciji za spas izbjeglog srpskog stanovništva od hrvatskog pokolja u ostalom dijelu NDH. Taktika četničkog ravnogorskog pokreta, kada su bili u pitanju Italijani, ustaše i komunisti ogledala se u slijedećem: „Nesumnjivo, naši interesi momentalno se poklapaju sa njihovim (tj. italijanskim-N.Ž). Ali mi nemamo iste ciljeve. Prvo, fašistički Rim nastojava da za uvek zavadi Srbe i Hrvate. Mada je poznati talijanski novinar Virgino Gajda u Giornale d'Italia septembra prošle godine povodom rođendana kralja Petra II, sa zadovoljstvom konstatovao da je stvoren jaz između Srba i Hrvata, ipak izgleda da Rim smatra da ovaj jaz još uvek nije dovoljno veliki. Bez sumnje, srpski narod pod utiscima nečuvenih zločina ustaškog Zagreba, može da se izjasni protiv ma kakve državne zajednice sa Hrvatima, u šta mi ne verujemo. Ali on ne može dozvoliti da mu ma ko, a najmanje njegovi neprijatelji, nameću ovakvu odluku. Drugo, fašističkom Rimu nije dovoljno primorskih krajeva koje je anektirao. Da bi se solidno učvrstio na Baklanu i stekao prirodni hinterland za anektirane krajeve, Rim, prema pouzdanim obaveštenjima, cilja i na čisto srpske krajeve u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Pored ovoga, talijanske vlasti nama ne veruju, mi imamo još manje razloga da njima verujemo... Međutim, možemo biti sigurni da postoji veliko nezadovoljstvo Rima prema Pavelićevoj Ustaškoj državi. Pavelić je čedo Rima, ali ovo čedo je, čim je stalo na svoje noge, napustilo očevu radnju i otpočelo da radi za konkurentsku firmu. Drugim rečima, Pavelić je u Zagrebu eksponent Berlina a ne Rima. Nedavno uklanjanje Kvaternika iz vlade samo je prividna satisfakcija Rimu. Reflektirajući na krajeve koje je naknadno okupirala, fašistička vlada želi još i da ukaže na totalnu nesposobnost takozvane NDH da u ovim krajevima uvede red i održi mir. Imamo dakle razloga da verujemo u iskrenost talijanskog stava prema Ustašima. Naravno, Talijani rade potajno protiv ustaša, jer ne treba zaboraviti, da između Rima i Pavelićeve mizerije od države postoji ugovor o „iskrenoj savezničkoj saradnji“![1]

            Dakle, srpska četnička linija u Dalmaciji, predvođena Ilijom Trifunovićem - Birčaninom, prihvata Italijane kao nužno zlo u uslovima pokolja srpskog naroda. Glavni ideolozi Birčaninove srpske četničke linije bili su književnici Đuro Vilović i Silvije Alfirević, koji se otvoreno vraćaju svom predačkom srpstvu, kao i srpski pravoslavni proto Sergije Urukalo. Iako rimokatolici, bivši Hrvati, Vilović i Alfirević u jesen 1942. pokreću splitski četnički list „Krik iz jame“, u kojem iznose nemilosrdne podatke o svehrvatskom podaništvu idejama nacizma i ustaštva, uz isticanje činjenice da nije bilo nikakvog kajanja kod dalmatinskih Hrvata zbog masovnih hrvatskih zločina nad Srbima, što je uostalom vrlo izraženo i dan danas. Koljači iz 1941. i 1991. i dalje su nacionalni heroji kod dobrog dijela nacije hrvatstva.

            U jesen 1942, zbog spasa srpskog naroda od pokolja, major rimokatolik (Hrvat) Marin Stude s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Matom Amatom, pristupio je Birčaninovoj ideji o stvaranju Jugoslovenske legije, u koju su oni ušli kao hrvatski četnici. „Sva trojica i skoro 90% prve čete krenuli su u četničke redove kao – pravoslavni“ - tvrdio je književnik Vilović). Prema pouzdanim izvorima, te 1942. više od 70 dalmatinskih rimokatolika Hrvata (uglavnom Splićana, Makarana, Šibenčana, Hvarana) otišlo je u Knin da se bore u jedinicama vojvode Đujića protiv ustaških pogroma i komunističke pogubne politike slabe zaštite srpskog stanovništva od ustaškog noža.

            Sa splitskim četnicima sarađivao je hercegovac, četnički politički vojvoda, Radmilo Grđić, predratni istaknuti jugosokol. Dakle, opet je u pitanju liberal i mason. Moramo se ponovo zapitati gdje je u četničkim redovima korporativni duh nacizma i fašizma. Naveo sam niz primjera o četničkom liberalizmu i jugoslavenstvu, antinacizmu, ali se srpska vlast i dan danas nemušto brane pred rimokatolicima iz Zagreba i Srbima antisrbima iz Beograda, koji iz sveg glasa galame o fašističkom karakteru pokreta Draže Mihailovića. Hercegovac vojvoda Jevđević je ostavio objektivan zapis o italijanskom stavu prema Srbima i Hrvatima, koji se svodio na korištenje jednih i drugih za svoje imperijalne ciljeve: „Dok Hrvate organski mrze, prema Srbima nemaju ni ljubavi ni neraspoloženja, već ih smatraju jednim faktorom u svojim kombinacijama. Zato u krajevima na koje nemaju direktnih pretenzija oni favorizuju Srbe protiv Hrvata, dok u anektiranim područjima na pr. u Boki čine najdrakonskije mere da asimiliraju srpski živalj, uguše jezik i ćirilicu i nacionalne tradicije, hapse i deportiraju sumnjive i olakšavaju deportaciju za Srbiju. Samo s obzirom na svoj pitomi mentalitet u svojim progonima nisu krvoločni“. Jevđević naročito ističe „predominantan komunistički upliv širom dalmatinskih gradova“, dok s druge strane „nema ni jedne manifestacije nacionalnih stranaka“. Po njemu, postoji organizovana pasivna rezistencija protiv okupatora, ali na žalost ona je dirigovana momentima kolektivne mržnje hrvatskog naroda protiv Italijana i jednak je i u Zagrebu kao i u Splitu, te da je u Dalmaciji Nemac okupator ne bi bilo ni traga tome otporu...“.

 

Četnički ustanci

 

            Treba istaći činjenicu da su Srbi narod, koji je fanatično ratovao za spas zapadnih liberalnih demokratija, u Prvom i Drugom svjetskom ratu; potom je žrtvovao i svoju prastaru naciju za nekakvo virtuelno jugoslavenstvo, kao što su to radili i jugoslavenski četnici u Kraljevini Jugoslaviji, da bi bili odbačeni 1943. od Britanaca, koji su nasuprot generala Draže Mihailovića i Jugoslavenske vojske u Otadžbini instalirali „liberalnog komunistu“ Josipa Broza, koji je srpske partizane naivno iskoristio za stvaranje velikohrvatske Jugoslavije, pa potom i samostalne Republike Hrvatske od 1974. godine.

            Nepristrasna istorijska nauka utvrdila je da su antinacizam, pa i antifašizam poveli Srbi dva antifašistika pokreta - JVuO i partizana. Prve ustanke podigli su Srbi monarhističkog jugoslovenskog (prozapadnog) opredijeljenja, zbog elementarne odbrane od hrvatskog pokolja, dok su komunisti čekali mig sa crvenog istoka da se otpočne s borbom (a to se desilo poslije 22. juna, poslije napada Njemačke na SSSR). Prve oružane odbrambene borbe poslije uspostave NDH izveli su gračački četnici i pripadnici kraljevske vojske (budući četnici) 12. aprila pod vodstvom Dane Stanisavljevića - Cicvare. To je u stvari bila odbrana srpskog Gračaca od ustaša koji su dolazili od Gospića kao prethodnica Italijana. Ta je akcija odmah poprimila jugoslavenski četnički karakter. Naime, gračačkim ustanicima istog dana pridružili su se mornari kraljevske mornarice (njih oko 30), na čelu sa kapetanom korvete Slovencem Mirkom Blajvajzom, koji je bio komandant obalske komande u Selcu. U emigrantskoj literaturi ta narodna samoodbrana nazvana je prvom ustaničkom narodnom četničkom organizovanom borbom u Jugoslaviji protiv okupatora i Hrvata. Poznato je da je prvi četnički odred formiran u okolini Doboja istog dana, 12. aprila 1941, od ostataka nepredate jugoslavenske vojske.

            Druga četnička odbrambena ustanička akcija (koja je bila i opštenarodna) desila se u Hercegovini sredinom juna u nevesinjskom i gatačkom srezu. Takođe se radilo o elementarnoj odbrani srpskog pravoslavnog naroda od ustaškog pokolja. Druga faza borbe otpočela je u januaru 1942, ali ovog puta između četnika i partizana. U Gacku je potom formiran Štab zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih odreda, pod komandom Ilije Trifunovića - Birčanina. U Hercegovini je akcije na terenu predvodio Dobrosav Jevđević. U ljeto 1942. Birčanin odlazi u Split, i odatle rukovodi četničkim jedinicama Dalmacije, Like i Tromeđe.

            Prve borbe u Dalmaciji sa ustašama, pod istim okolnostima kao u Hercegovini, otpočele su takođe početkom juna 1941. godine. Duhovni vođa i komandant ustanika bio pop Momčilo Đujić. Veliki antihrvatski ustanak, pod vodstvom srpske četničke i partizanske gerile, odigrao se u Srbu 27. jula 1941. godine. Na žalost, ta jedinstvena antinacistička gerilska saradnja kratko je trajala zbog brzog ideološkog rascjepa na komunističko partizansko i građansko prozapadno četniko krilo. U januaru 1942, pomoću aktivnih oficira iz Splita, formirano je pet četničkih pukova od po dva bataljona i 2 četnička odreda, što je zajedno u početku činilo Dinarsku diviziju. Lički četnički odredi operisali su pod komandom đeneralštabnog potpukovnika Ilije Mihića. On je poslije okupacije bio italijanski ratni zarobljenik na Sušaku, ali je oslobođen pošto su mu italijanske vlasti, kao popularnom čovjeku u Lici, ponudile da sa njima sarađuje u borbi protiv komunizma. Mihić je pristao na saradnju s Italijanima zbog zaštite srpskog stanovništva od pokolja. Uslovio je Italijane da na terenu nema nikakve vidljive veze s italijanskim trupama, kako bi „slobodno mogao raditi za Kralja i Otadžbinu“.

            Što se tiče rimokatolika - Hrvata njihova ustanička antinacistička borba je na nivou statističke greške. Hrvati su se, pod pritiskom antifašističkih evrointegracija, krajem devedesetih godina XX vijeka iz pragmatičnih razloga sjetili  svog tobožnjeg antifašizma, odnosno, prisjetili su se da su i oni 22. juna osnovali svoj sisački partizanski odred. Ipak su 46 godina slavili kao dan ustanka 27. juli, dan kada su srpski gerilci, pred hrvatskim pokoljima, podigli opštenarodni ustanak u Srbu pod vodstvom popa Momčila Đujića i Đoke Jovanića. Zajednička borba i saradnja kratko su trajali pošto su se dva srpska antifašistička pokreta ideološko-politički razdvojili. Činjenično je utvrđeno da su Srbi predstavljali preko 95% antinacizma u zapadnim srpskim zemljama, a da su se Hrvati (iz domobranskih i ustaških formacija) u većem broju počeli priključivati partizanima tek poslije Teheranske konferencije i kapitulacije Italije 1943. godine, kada se pobjednik sve više naslućivao.

            Brojni Srbi pravoslavni naivno su uletili u partizanske redove, i zbog nametnute hrvatske komunističke strategije - borbe diljem Jugoslavije - ostavili nezaštićeno srpsko krajiško stanovništvo, i na kraju omogućili stvaranje „velikohrvatske Jugoslavije“. O komunističkoj podvali srpskim partizanima najbolje je pisao dalmatinski književnik Đuro Vilović, alias Ljubiša Petrović, u svojoj knjizi „Bastardija hrvatstva“ (Beograd, 2011). On je pisao o komunističkom sastanku održanom  14. juna 1943. na Plitvičkim Jezerima, koji je nazvan „sastankom partizanskih prijatelja iz Hrvatske“: „Sa tog sastanka upućen je proglas ili rezolucija na „narode Hrvatske“. Ubedljivije  i jasnije nego i jedna dosadašnja izjava sa strane partizana, taj proglas govori o pravim ciljevima borbe koju vodi „Antifašstičo Vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske“ zajedno sa partizanskim odredima. Šta se stvarno kaže u tom proglasu? On poziva „narode Hrvatske”, razume se u prvom redu hrvatski narod, a zatim sve ostale narode kao što su Srbi, Česi, Slovaci, Nemci i Mađari, da svi krenu u borbu protiv okupatora, ustaša i četnika Draže Mihajlovića. Kako su postavljeni ciljevi te borbe u tom proglasu? Ta borba ima da donese hrvatskom narodu „mogućnost da konačno ostvari svoj vjekovni san – punu nacionalnu slobodu i istinsku samostalnost” (istakao Đ.V). Šta je to ta slobodna i samostalna država Hrvatska, koju sada partizani postavljaju Hrvatima kao ideal borbe? Proglas i to jasno kaže. Ona obuhvata čitavu Hrvatsku i Slavoniju sa Sremom, Dalmacijom, Likom i Kordunom, Gorskim Kotarom, Hrvatskim Primorjem i tako dalje. Dakle više nego ono što je pomoću Nemaca i Italijana mogao da od Srba otrgne Pavelić za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ostavljena je van toga samo Bosna i Hercegovina, čije stanovništvo proglas naziva Hrvatima, tačno po ustaškom uzoru, ali kojoj je u budućem uređenju ovog dela Balkana određena takođe samostalnost. Ne mogući poći tako daleko da jednu čisto srpsku pokrajinu uklope u novu nezavisnu Hrvatsku državu, oni su joj odredili samostalan položaj da bi je istrgli iz njene srpske države.

            Petrović dalje ističe da ovaj partizanski proglas sa Plitvičkih jezera jasno otkriva onu nama davnu poznatu istinu, da se iza Antifašističkog vijeća i njegove borbe krije ono isto antisrpsko raspoloženje hrvatskih masa, koje je dovelo do pokolja Srba od 1941 pa dalje, i koje sada transfomirano i pod drugim imenom traži, da se kroz partizansku borbu ne samo oslobodi odgovornosti  za teške zločine i prema Srbima i prema saveznicima, nego ide u svojoj podmuklosti i besomučnosti dotle da smišlja srpskom narodu novi i teži udarac od onog prvog. A to je, da vodeću ulogu Srbije i srpskog naroda među Južnim Slovenima i na Balkanu onemoguće u novom poretku Evrope i da unište sve ono što je srpski narod stekao mučnom borbom i teškim žrtvama, počev od Karađorđa do Aleksandra i od Mišara pa do Kajmakčalana. Upravo da spsku naciju uklone sa istorijske pozornice u ovom delu Evrope. (proročke riječi izgovorene u jesen 1943. godine - N. Ž) „Kad se sve ovo vidi i zna, onda tek postaje jasna sva beda i izdajništvo one šačice izroda, od reda komunista, koji su dali svoje srpsko ime i prezime na taj proglas. Ali zahvaljujući Bogu i svom zdravom instinktu, srpski narod u velikoj svojoj većini, uprkos strahovitih žrtava i iskušenja, već se iskobeljao iz tih satanskih spletenih mreža, crnih i crvenih ustaša, i opredelio se za liberalno-demokratsku-nacionalnu stranku sa Dražom Mihailovićem na čelu“.

 


 

[1]Vojni arhiv, k. 157, k. 157, br. reg. 27/1, Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“, oktobra 1942.....

 

 

Везане вијести:

Никола Жутић ЛИЧКО КРВАВО ЉЕТО 1941: РИМОКАТОЛИЧКИ ИНСПИРАТОРИ И ИЗВРШИОЦИ ГЕНОЦИДА

КАКО СУ СТРАДАЛИ ВИЗИОНАРИ СУДБИНЕ СРБА У ХРВАТСКОЈ: БУДАЧКИ ПРОЦЕС НАЈАВА

Будачки процес - отрежњујуће поруке историје