Srbi iz Bosne i Hercegovine u vrtlogu Prvog svjetskog rata

Vješanje Srba u Gacku 1914. godine

U raspravama o Gavrilu Principu, karakteru Mlade Bosne i ulozi Srbije u izbijanju Velikog rata, sudbina Srba u Bosni i Hercegovini za vreme Prvog svetskog rata ostaje zaboravljena.

Mi slobodni građani, kojima je zajamčena bila lična sloboda ustanovom, našli smo se kao preko noći lišeni sviju ljudskih prava, poniženi više nego životinje, u prahu, memli i mraku, koji nije bio namjenjen da daje skrovište ljudima, nego akrepima i zmijama.

– Internirci Zemaljskoj vladi u Sarajevu

Danas, na pragu obilježavanja stogodišnjice izbijanja Prvog svjetskog rata, duhovi prošlosti ponovo lebde nad nama. U publicističkim krugovima i naučnoj zajednici širom Evrope sve su češće rasprave o karakteru organizacije Mlada Bosna, kao i o uzroku izbijanja Prvog svjetskog rata. Dok se u Srbiji iznova prebrojavaju žrtve i pripremaju naučni radovi, Srbi u Bosni i Hercegovini ostaju na marginama zbivanja. Iz tog razloga u nevelikom tekstu, podsjetićemo se na patnje i stradanja Srba iz Bosne i Hercegovine u vrtlogu Prvog svjetskog rata.

Odmah nakon sarajevskog atentata počelo je hapšenje i procesuiranje Srba širom Bosne i Hercegovine. Razjarena rulja „lojalista“, instruisana od vlasti, rušila je sve što je imalo veze sa Srbima. Cijeli jedan narod je optužen za veleizdaju i sa njim se trebalo obračunati. Mnogi Srbi su tih dana štiteći svoju imovinu izgubili živote. U sljedećim danima, pred objavu ultimatuma kraljevini Srbiji, austrougarske vlasti su uzele za taoce veliki broj uglednih Srba (trgovce, učitelje, sveštenike, sokolske prvake). Egzekucije su vršene svakodnevno. Na Palama 20. i 21. oktobra 1914. ubijeno je 52 Srba, 50 muškaraca i 2 žene.

Za „nepodobne“ elemente osnovani su logori. Najveći su bili u Doboju i Bihaću. Veliki broj Srba iz Bosne i Hercegovine je bio deportovan u logor u Aradu (Rumunija). U logorima su vladali surovi uslovi, ubistva i umiranje su bili svakodnevnica. Djeca takođe nisu ostala pošteđena. Vladimir Ćorović u djelu „Crna Knjiga“ donosi izvještaj pukovnika Josifa Čajka koji je vodio istragu o nedjelima u logoru Aradu:

Kada sam posjetio logor izvedeno je preda me 30-40 muške dječice: to je bio ostatak od više od 400 djece, koja su tamo bila zdrava dovedena onda bijedno izginula. Pa i ovaj ostatak, kako mi reče ljekar, koji me je pratio, pokazivao je mahom na čelu znake skore smrti, tuberkuloza, koja se začela usljed loše hrane. Vidio sam oko 15 mladih dječaka između 10-20 godina kojima su bili amputirani udovi, koji bjehu promrzli; nekima su falile obje noge sve do bedara, drugima do koljena, a nekima podlaktica ili cijela ruka. Ovi mi mladići kazivahu, da su svi došli zdravi u logor i da su im udovi promrzli na kamenom podu u štalama.

Internirani Srbi u Aradu, izvor: Muzej Hercegovine, Trebinje

Kroz dobojski logor prošlo je 45 791 osoba. Tačan broj stradalih do današnjih dana se ne zna. Procjenjuje se na nekoliko hiljada.

Po objavi rata kraljevini Srbiji, veliki broj Srba je mimo svoje volje mobilisan u vojne redove žuto-crne monarhije. Oni koji su odbili mobilizaciju bivali su hapšeni i po kratkom postupku likvidirani. Jedan od svjedoka je zabilježio kretanje nijeme povorke od 600 kola kroz Banju Luku prvog dana mobilizacije:

Ljudi su išli kao na sahranu, zamišljeni i njemi.

Tih dana je jedan austrijski kapetan tražio od svojih oficira Srba da mu iskreno kažu da li su spremni da pucaju na srpsku vojsku. Kada su mu oni odgovorili da nisu, on je naredio da se svaki drugi strijelja. Na Božić 1915. godine, cijela banjolučka Krajina bila je spremna na ustanak. Vrhovnoj komandi srpske vojske je javljeno da u narodu vlada dobro raspoloženje za ustanak i da bi se ustanici mogli kroz šume i planine probiti do Šibenika, ako bi se tamo iskrcala srpska i saveznička vojska. Vrhovna komanda je odgovorila da se ne diže ustanak, već da se tiho pripreme ljudi da prebjegavaju saveznicima na front. Tačan broj prebjega se ne zna, kao ni broj onih koji su se pridružili srpskoj vojsci u Solunu. U srpskoj vojsci se po službenim spisima na kraju rata nalazilo oko 21 000 dobrovoljaca, od čega je oko 7 000 bilo iz Bosne i Hercegovine. Međutim, neki istraživači su samo za Bosansku krajinu uzimali kao realnu brojku od 7 000 solunskih dobrovoljaca.

Osuđenici na smrt

Tokom 1915/6. u Bosni i Hercegovini se vodilo 17 veleizdajničkih procesa. Najpoznatiji su Banjolučki veleizdajnički proces, kao i suđenje đacima organizacije „Jugoslavija“ iz Banje Luke. Banjolučki veleizdajnički proces vođen je od 3. novembra 1915. do 14. marta 1916. godine, dok je presuda izrečena 22. aprila iste godine.  Među optuženima su se nalazili sveštenici, ljekari, studenti, profesori, advokati, drugim riječima srpska inteligencija. Od 156 optuženih, pet je preminulo u ćelijama Crne kuće, dok je 83 optuženo na zatvorske kazne, a 16 na smrtne. Intervencijom svjetske javnosti, prije svega kralja Španije Alfonsa XIII, kazne su preinačene u zatvorske.

O stradanju Srba u Bosni i Hercegovini tokom Prvog svjetskog rata nije mnogo pisano. Neposredno po završetku rata Vladimir Ćorović je napisao možda i najbolju studiju pod naslovom „Crna Knjiga – patnje Srba Bosne i Hercegovine za vrijeme Svjetskog rata“. Trebalo je da prođe 90 godina da bi izašla još jedna kvalitetna studija, banjolučkog profesora istorije dr Đorđa Mikića, „Austrougarska ratna politika u Bosni i Hercegovini 1914-1918. godine. Ostaje nada da će srpska istoriografija ubuduće posvetiti više pažnje stradanju Srba u Bosni i Hercegovini, te da će umjeti da izbjegne zamku poistovjećivanja srpskog sa „srbijanskim“.

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG

Vezane vijesti:

OVE GODINE OBILjEŽAVANjE DVA ZNAČAJNA ISTORIJSKA DOGAĐAJA

Sećanje na beščanske mučenike stradale u Velikom ratu

Srbi, narod koji je žrtvovan

MILUNOVIĆ: GOLGOTA SRBA U DOBOJSKOM LOGORU

Prvi svjetski rat – Jadovno 1941.