Ubijte nas, ne mučite nas žeđu

Ћирилица

Sib - Partizansko groblje</p>

<p class

Sib - Partizansko groblje

Pomrlo sve, a ostalo se pri koncu smiruje. Niko više vode i ne traži, jer se samo vara, vode ne daju, hoće da pocrkamo, svedočioje Pero Vukić

Pero Vukić pričao je o vožnji vlakom od Zemuna do Jasenovca:

- Vlak stade. Čusmo u drugom vagonu jauk, vriska i lupanje o vagon. Počesmo i mi lupati. Kadli neko na našem jeziku, ali nekako po bosanski, vikne: „Ne lupajte, životinje, jer ako otvorimo, sve ćemo vas poklati!” Malo se narod k’o utiša, ali opet poče da lupa i viče: „Vode, vode!” „Ubit ćemo vas kao pse, ako budete lupali!” A narod odgovara: „Ubijte nas, ubijte, a ne mučite nas žeđu!” Opet izvana grde narod: „Crkni, skote! Psi ožednili, a! Nek vam Tito dade vode!” Narod se uzbunio aman i u drugim vagonima. Uto kljucnu mašina i naglo nas povuče, zatandrka, a sad ti ne hasni lupati i vikati. Svaki ti je sat netko od nas umro i tako ostane stajati navaljen kao stup na tebe. Teže mi je bilo mrtvaca držati na sebi nego sto živih. Daj mu reci, kad je mrtav ko klada. Pa onaj smrad od njega - ma gotovo ti je gori bio taj smrad nego i žeđ. Jedan mi Nikola iz Dubice umrije sprijeda, a jedan Čedo s lijeve strane, odmah nekako. Prvo vrijeme izdržah nekako, a kasnije - nikako. Ukočili se mrtvaci i jedan bulji u drugoga, čini mi se u mene obadvojica - smrad neopisivi. Svaki čas bi me spopala nesvijest, i to me spasilo. Kroz tu nesvijest čuh slabo stenjanje, jecanje, i smirio se narod. Već nas je pola pomrlo. Uspjeh se malo izmaknuti, i oba mrtvaca padoše jedan na drugog i nasloniše se, ko kad dvije sohe prisloniš jednu uz drugu, pa se uspravno drže obje. Spustih se ispod njih baš ko ispod strehe i čučnuh. Vidjeh i drugi neki sklonili mrtvace ujedan ćošak, pa kanda malo nije tako tijesno ko prije. Ko klade ih naslagali uza zid! Više niko ni kucati ne može, pa i od drugih vagona ništa se više ne čuje. Pomrlo sve, a ostalo se pri koncu smiruje. Niko više vode i ne traži, jer se samo vara, vode ne daju, ugursuzi, hoće da pocrkamo, to se vidi, ama šta ćeš, kad on takav zakon priznaje i tjera. Opet sam klonuo u nesvijest i pao na koljena mrtvaca i tako eto dospjesmo ovdje. Nisam mislio da ću još vidjet sunca. Eto, ja ti rekoh, a ti javi našim partizanima u Kozari i Šolaji, nek i to znaju, što nas je zadesilo.

-Ama kud se djede Mića Dekanović iz Međeđa, i on stiže živ s nama? - čika Pero se poče ogledavati i nikako da ga spazi.

-Da im nije možda umakao?! Hrabar ti je naš Mića, a samo sanja o Kozari i o Šolaji.

Da bog da - dometne netko.

I zaista je Mića, kako smo kasnije doznali, jedini od 5.000 žrtava umakao i ostao živ.

Hvala ti, čika Pero, neće ostati tajna, dajem ti časnu riječ. Netko će to prenijeti. Predat ćemo, imamo vezu. A sad zdravo!

-Hoćemo li se još gdje sastati, brate?

-Hoćemo, hoćemo.

„U gradinskoj ilovači”, pomislim. - Ovo ću ja prenijeti odmah, brate Pero!

-Šta toliko čučiš oko tog čiče, to je već sumnjivo. Kidaj Nikola, boga ti - dobaci mi Pajo.

Odveli su ga, natrpavši na njega opet one mrtvace. Takav mu udes bi, takva „kazna”, koju propisa fašizam, „on takav zakon priznaje i tjera”.

Čini se, da se je „komisijski pregled” završio sporazumom na opće zadovoljstvo, jer je izjava ustaša, „da vlak neće primiti, nego natrag poslati”, bila samo glupo izmotavanje.

A kako se i ne bi završio među takvim „saveznicima”, koji se bore da očuvaju evropsku civilizaciju od boljševika. Već se svi zadovoljno smiju, ustaše i njemački fašisti. Nešto potpisuju, kasnije smo doznali, da je spor izbio o pitanju, „koliko procenata mrtvih predaju njemački fašisti ustašama, a koliko procenata živih”. Nacisti su tvrdili da nema više od 50 odsto mrtvih, dok su ustaše tvrdile da ih ima 70 odsto. Konačno su se složili da je bilo 60 odsto mrtvih od ukupnog broja. Cijeli se vlak sastojao iz 79 teretnih vagona. Ljudi su u vagonima stajali nabijeni, jer su ih ugurali više nego što je propis, više od četrdeset, a u svakom vagonu je stajalo 67-70 ljudi. Sveukupni je broj ljudi dovezenih iz Zemuna u tom vlaku iznosio više od 5.000. Tako su izvršili „pazar”, primopredaju, dva saveznika, zapravo gazda i sluga, „borci” za „Novi evropski poredak”.

Poslije obavljene formalnosti, nacistički se intelektualac oprostio i otišao sa svojim oficirima. Kad su ovi zamakli, skoči Matković prema ogradi, odvali veliku letvu i jurnu kao bijesan pas među one jadnike, koji su sjedili na travi i čekali kamo će ih prevesti. Vidjeli su „komisiju” i mislili da će barem ovo, što je ostalo, biti pošteđeno.

- Majku vam vašu razbojničku, ubijali ste nas, a sad biste htjeli vode, hljeba, da vas još hranimo.

Najedanput Matković pogleda na nas i baci letvu. Da li je osjetio sav ponor svoga moralnog ništavila ili nije prosto htio da mi to vidimo, to nismo mogli ustanoviti.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

 

Knjiga se može naručiti od  izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

 

Izvor: Политика, srijeda 16. septembar 2015., str. 24

 

Vezane vijesti:

 

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Јасеновац - Јадовно 1941.